14.04.2011.

Imala sam potrebu (ne znam zašto) pisati,baš večeras iako ne znam o čemu. Probat ću malo od svega.

Jeste li ikad imali onaj osjećaj da dajete sve od sebe, a čini vam se da se niste pomaknuli od mjesta?
Preksutra je velik dan. Barem za mene. Gradsko natjecanje iz prve pomoći. Znam, možda će te pomisliti kako se veselim ničemu, ali nije tako. Cijelu ovu godinu uložila sam u to. Na općinskom sam bila druga, što nisam očekivala ni u snu i bila sam neko vrijeme u šoku, no morala sam se pribrati i početi se spremati za gradsko. No ovih mjesec dana, koliko smo imali za pripremu (moja grupa i ja) očito je prošlo brzinom svjetlosti. Imam nekakav osjećaj da nismo dovoljno dobri i da se trudimo uzalud, da negdje popuštamo...
Realno gledajući mi smo odlični, ali ipak..
Svima nama pobjeda na gradskom je toliko važna i želimo je svim srcem. Naime nagrada za prvo mjesto je tjedan dana ljetovanja u Novom Vinodolskom. Moje društvo i ja-bilo bi odlično. I to besplatno! Držite mi fige u subotu :)


Danas sam s M. išla volontirati kod Ozanovaca. Naime, ja sam volonterka te me moja škola šalje po raznim ustanovama, školama, vrtićima, crkvama, udrugama, kako bi ponešto naučila,pomogla ljudima itd.
Današnja "postaja" bila mi je vrtić i škola za ljude s posebnim potrebama. Jedino što mogu reći je da mi je ovaj dan promijenio način gledanja na ovaj svijet.
Ta ustanova ima jedno stotinjak kvadrata, u kojima se brine za ljude dok su im obitelji na poslu. Svaki dan imaju radionice crtanja,šivanja i uče ih kako se osamostaliti, koliko su god oni u mogućnosti. Vrtić se sastoji od desetak djece od kojih neki imaju poremećaj u ponašanju. Isticala mi se jedna dejvojčica koja ima 13 godina, a praktički je mala beba. Ne mogu vam to opisati. Dijete od jedne godine veće je od nje. Doista strašno. No vidjevši kako se smije u naručju jedne voditeljice odmah mi je bilo toplije u srcu. M. je išla u vrtićki odjel, a ja sam odlučila ostati sa "školarcima". Ti školarci od 20 pa do 50 godina, marljivo su crtali predloške za čestitke (tema je bila kuća) i zanimali se za mene. Toliko su zračili ljubavlju i srećom, a nisu imali ništa posebno. Samo su im došle volonterke i porazgovarale s njima. Razgovarali smo o svemu, vikendicama, proljeću, čak je na temu došao moj brat za kojeg su se zanimale dvije-tri cure. :D
Na kraju svega, kad smo odlazili, voditeljica koja nas je tako ugpdno i toplo primila, obratila mi se osobno i rekla kako se nada da ću im ponovno doći. Nikad se nisam osjećala bolje.

Doista,koliko je zapravo malo potrebno za sreću?

08.04.2011.

Dakle,počet ću.
Sve što bi trebali za sada znati o meni jest da se zovem Karla,nisam nova no prošli blog mi je nešto sjeban tako da je ovo praktički početak početka.

Otkako sam odlučila okrenuti novu stranicu mog života i svijet gedati s vedrije strane nekako mi se u životu sve čini jednostavnije,rekla bih. Ljude shvaćam ozbiljno koliko ih se može shvatiti, ne družim se s osobama koje su me shrvale tjekom života, a najmanje me briga što drugi misle o meni.
Priznajem da mi je bilo teško započeti sve ovo ispočetka,ali jednostavno moram svoje misli negdje strpat. Baš zato što se sama borim sa svime što mi se događa i mislim da sam u tom pitanju vrlo zatvorena, negdje to treba ipak izaći,a nadam se da me tu nitko (previše) neće osuđivati. Nismo svi savršeni,jel?